O brojanju festā svetoga Vlaha

Često se u medijima i govorima naznačava broj feste koji slavimo, a isto tako se tu često provlače pogreške. Zato ovdje prenosimo tekst iz lista Naša Gospa (Dubrovnik), br. 45/2011., str. 23–27.; “O brojanju festā svetoga Vlaha” s dopuštenjem autora Petara Marija Radelja

Napominjemo da iduće godine slavimo 1050 godina sv. Vlaha. Zadnja velika obljetnica bila je 1972. kada se slavilo 1000 godina sv. Vlaha.

Više je čitatelja primijetilo da Naša Gospa [list katedralne župe Gospe Velike u Dubrovniku, izlazi od travnja 1995.] ima drukčiju numeraciju festa svetoga Vlaha od drugih medija, i svjetovnih i crkvenih. Njima je godine 2009. bila tisuću trideset sedma festa, a nama tisuću trideset osma (br. 40, str. 5), 2010. njima 1038., a nama 1039. (br. 42, str. 16) te 2011. njima 1039., a nama 1040. (br. 43, str. 39 i br, 44, str. 43). Riječ je o primjeni osnovnoga znanja matematike. Brojanje većine izvjestitelja znači da bi prva Festa bila 973. godine jer je samo tako 2011. mogla biti tisuću trideset i deveta.

No, najstariji dubrovački ljetopisci kažu da se sveti Vlaho javio „svećeniku Stojku, neporočna ponašanja i uzorna života, plebanu crkve Sv. Stjepana” godine 971. i upozorio ga da Mlečani spremaju opsadu i zauzimanje Grada po mraku. Ta je dojava bila ključna da se Grad obrani od napada s kopna i s mora. „Nakon što je mletačka vojska otišla, a Dubrovčani se oslobodili opasnosti u kojoj su bili prethodne noći, odmah se okupilo Veliko vijeće te je sveopćim suglasjem odlučeno da se svečano treba slaviti svečanost svetoga Vlaha, biskupa i mučenika, kao zaštitnika, osloboditelja i branitelja grada Dubrovnika, po čijem je zagovoru zadobivena tako važna pobjeda. Određeno je da se na sve otiske i na sve znakovlje stavi njegov lik kao stjegonoše Republike. Na vječni spomen potomcima izgrađen je i hram, posvećen njegovu imenu, na mjestu gdje se sada nalazi samostan Svete Klare” (Chronica Ragusina Junii Restii, Zagabriae, 1893., str. 29).

Prije Rastića, ljetopisac nepoznata imena kojeg se zato zove Anonim, pripovijeda pod godinom 971.: „Dum Stojku, koji je stanovao uz crkvu Sv. Stjepana, bilo je objavljeno kako su Mlečani došli u dubrovačke luke da se pokažu prijateljima, a bili su neprijatelji i mislili su da mogu zauzeti Dubrovnik po noći […] Stojko je pripovjedio kako je, došavši o ponoći u crkvu, nju našao punu naoružanih ljudi i kako je došao neki starac sa sijedom bradom i štapom u ruci, uhvatio me za ruku i rekao: […] ‘Ja sam satnik ovih vojnika, poslan s neba, zovem se Vlaho mučenik.’ […] Glasovanjem sve vlastele u Vijeću i glasom svega ostalog puka, Dubrovčani su učinili zavjet: podići mu crkvu na čast i hvalu. I uzeše ga za svoga zaštitnika nad sve druge zaštitnike kojega se nikada ne će odreći. Godine 972. započeta je gradnja crkve Sv. Vlaha i završena nakon tri godine, a plaćena je, kako se sada čini, trinaest tisuća dukata.” (Annales Ragusini anonymi, Zagabriae, 1883., str. 21-22).

Ljetopisac Nikola Ranjina također pripovijeda da se to zbilo 971. te dodaje: „Vidjevši Dubrovčani [da su Mlečani otišli], zahvaljivali su Bogu jako se radujući. Onda su zemaljski upravitelji pozvali plebana crkve Sv. Stjepana, don Stojka, od kojeg su htjeli jasno doznati o otkrivenju koje je imao, tko mu se i na koji način ukazao i kako mu je ime. […] I čuvši upravitelji dum Stojkovu priču i objavu, sazvaše redovito vijeće sve vlastele. Po svim glasovima i kuglicama, kako vijeća vlastele tako i svega puka, na hvalu i slavu svemogućega Boga i na čast svetoga Vlaha, po čijoj su zaštiti Dubrovčani postigli pobjedu nad Mlečanima, odlučili su učiniti to jest sagraditi hram, da se njegova svečanost svečano slavi u toj crkvi na onome mjestu gdje je kasnije učinjena crkva Svete Klare, uzimajući ga za svojega odvjetnika i zaštitnika pokrovitelja i stjegonošu nad svim drugima. Godine Kristove 972. bilo je doznačeno da se izgradi crkva na čast svetoga Vlaha na najdostojnijemu i glavnom mjestu u Dubrovniku, s poljem naokolo i bila je sagrađena na prijelazu gdje se ulazilo u Dubrovnik. Na tom mjestu bio je obnovljen most, jer se drugim mostom nije prolazilo, a posvuda je bilo blato i morska voda. A na vrhu toga mosta bio je preinačen Orlandov kip, na trajni spomen francuskoga viteza. A druga crkva rečenoga mučenika bila je izgrađena u udubini grada, sa zapadne strane, gdje je on više i s većom ustrajnošću čuvao Grad od neprijatelja. Ta je kasnije dana za stanovanje dumnama svete Klare na spomen takve pobjede. Od tada knez s čitavim vijećem na blagdan svetoga Vlaha čini veliku svečanost na poljani, a na osminu [10. veljače] čini se pjevano bogoslužje u Svetoga Vlaha” (Annales Ragusini Nicolai de Ragnina, Zagabriae, 1883., str. 201).

Serafino Razzi (La storia di Raugia, 1595., I. knjiga, poglavlje X) događaj stavlja u 871., ali to je očita tipkarska pogreška jer se pritom poziva na dubrovačke povijesti koje to stavljaju u 971.: „Prejasna mletačka gospoda, želeći zagospodariti ovim Gradom i pripojiti ga svojim posjedima, pod izlikom da žele ići na Istok, skupiše mornaricu od 112 jedrenjaka, to jest 35 galija i 35 velikih lađa i još 42 manja broda. Došavši tako, dio njih pod otok Lokrum, a dio u Gruž, oba mjesta u blizini Grada, poručiše da čekaju neke vijesti s Istoka. Senat svakoj galiji i većoj lađi pošalje dva ovna, a manjim brodovima po jednoga. Ništa ne posumnjavši u prijevaru, puštali su u Grad sve koji su dolazili i odlazili. Tada se dogodi da nekom pobožnom svećeniku, plebanu Svetoga Stjepana, zvanom don Stojko, u noćnom viđenju bi objavljeno da su Mlečani ovamo došli zauzeti Grad i podvrgnuti ga svojoj vlasti. I taj bi naum izveli da ih nije preplašio sveti biskup duge bijele brade po imenu sveti Vlaho, koji je svake noći, dok su se oni tu nalazili, s hrabrom skupinom mladića obilazio Grad držeći stražu. Čestiti je svećenik sve to ispričao Senatu. Stoga su se uzdigle zahvale Gospodinu Bogu i svetomu Biskupu, njihovu zaštitniku. Otada su se spremno i složno počeli pripremati da brane svoju slobodu po cijenu života. Tako su se noć i dan, budno čuvajući vrata i zidine, zalagali za svoj spas. Kad su Mlečani vidjeli da su im naum i plan otkriveni, jedne noći naglo krenuše put Grčke. A Dubrovčani, da bi još bolje shvatili ispripovijedano viđenje, dovedoše pred javnost i Opće vijeće rečenoga svećenika don Stojka, koji ovako reče pripovijedajući viđenje: ‘Dok sam se vraćao u crkvu Sv. Stjepana, oko ponoći, na molitvu i psalmodiju, učinilo mi se da vidim cijelu crkvu punu naoružanih ljudi. Posred tih ljudi ugledah staroga čovjeka duge sijede brade, sa štapom u ruci. Pozove me na stranu i reče mi da je on sveti Vlaho i da ga je Nebo poslalo da čuva ovaj Grad. Pripovjedi mi još da su Mlečani došli do zidina kako bi se na njih, umjesto ljestvama, popeli preko jarbola s galija, te kako se on sa skupinom nebeskih vojnika stavio u obranu i pobijedio ih, ali da želi da se oni u budućnosti čuvaju sami s velikim marom i da nikad ne vjeruju naoružanim susjedima.’ Čuvši za to vođenje i upoznavši naklonost toga slavnog biskupa i mučenika prema ovome Gradu, odlučiše mu izgraditi crkvu i uzeti ga za svojega zaštitnika i branitelja i znak na svojemu stijegu. Tako mu podno brda podigoše crkvu, a pokraj nje dvor za stanovanje knezu i na upotrebu Vijeću.”

I peti u ovom nizu, najbolje obaviješteni dubrovački povjesničar iz doba Republike, Serafin Marija Crijević, piše: „Godine 971. […] svećenik Stojko javio je Senatu da je imao viđenje kako sveti Vlaho mučenik stražari za spas građana i da je on budući zaštitnik Grada. Tada je svetome Vlahu povjereno da bude glavni zaštitnik Grada. Pod njegovim vrlo sretnim okriljem do danas mu se lik stavlja na novce i zastave Republike, najveća se čast iskazuje njegovim svetim moćima i njegovu blagdanu koji se slavi s najvećom zdušnošću Grada i svečanom povorkom svih staleža” (Prolegomena, 1744., str. 48).

Ta se povijesna svjedočanstva slažu, a drugih tako drevnih, koji bi ih doveli u sumnju – nema. Od novijih pisaca 971. godinu također uzimaju Francesco Maria Appendini (Notizie istorico-critiche, I, Ragusa, 1802., str. 244), Ciro Giannelli (L’Osservatore Romano, 2. II. 1941., str. 3), Ante Dračevac (Dubrovački horizonti, 30/1990., str. 115) i Toma Lučić (Marulić, XLIII/2010., br. 2, str. 366).

Potraga za historijskim sadržajem u toj jednodušnoj predaji ne može posve isključiti njezinu istinitost. Činjenica da drugi povijesni izvori ne potvrđuju sve navode iz te priče ne znači da su njezine glavne tvrdnje i okvir – nepovijesni. Ako se, dakle, oslanjamo na tu predaju, onda treba zaključiti da su Dubrovčani 971. izabrali svetoga Vlaha za zaštitnika Grada te da je prva Festa održana na njegov blagdan 972., što znači da će godine 2012. biti tisuću četrdeset i prva festa po redu.

Mnogi će ozbiljni znanstvenici ustvrditi da su vijesti o dum Stojku i uspostavi Feste u desetom stoljeću povijesno neprihvatljive jer da su stavljene u razdoblje kojem ne pripadaju, tj. pogrješno datirane u 971. godinu. Razlog je, primjerice, što se u Anonimovu zapisu troškovi gradnje prve crkve Sv. Vlaha iskazuju u dukatima, a oni ne postoje prije XII. stoljeća. No, Anonim je sebi i svojim suvremenicima tom vrstom kovanice „preveo” neku napuštenu novčanu jedinicu koja se spominjala u izvoru ili predaji iz koje je crpio svoju vijest i preračunao je vrijednost uloženoga u gradnju kao što se danas njemačke marke pretvaraju u eure.

Drugi je prigovor što ljetopisac Ranjina piše o građevinskom stanju kakvo postoji tek od sredine XIV. stoljeća (s drugom, gotičkom crkvom Sv. Vlaha na Placi), a to pripisuje desetom stoljeću. No, treba li zbog toga očitog promašaja zabaciti cijelu predaju i proglasiti je maštovito domišljenom pričom? Može li se Ranjinu ispričati činjenicom da možda nije mogao zamisliti Grad u kojem crkva Svetoga Vlaha oduvijek ne bi bila „na najdostojnijemu i glavnom mjestu u Dubrovniku” i u kojem knez s čitavim vijećem na blagdan svetoga Vlaha ne bi išao u ophodu i priredio pučku svečanost?

Treća je nesuvislost što Razzi piše da je dum Stojko sve ispričao „Senatu”, a mogao je samo Velikom vijeću jer Vijeće umoljenih ne postoji prije XIV. stoljeća. Nesporazuma nestaje ako se razumije da je dum Stojko o doživljenom obavijestio gradske oce, poglavarstvo ili odgovorne, a to je 1595. godine, kad je fr. Serafino pisao i objavio – bio Senat.

Četvrta je nezgrapnost što ispada da su prema Razzijevu pisanju Dubrovčani još u prvom tisućljeću na obroncima Srđa izgradili crkvu Sv. Vlaha, a pokraj nje dvor za stanovanje knezu i na upotrebu Vijeću. Razzi je povijest Dubrovnika pisao u Italiji, nakon što je otišao iz Dubrovnika i između mnogih drugih obveza, pa je lako mogao izgubiti iz vida točno vrijeme gradnje i točno mjesto prve crkve Sv. Vlaha i mjesta gdje su boravili knez i sastajalo se Vijeće.

No, „praskozorja svih značajnijih sredozemnih i uopće europskih gradova ovijena su legendama, ponajviše u znaku svetaca zaštitnika. I nema smisla istraživati porijeklo tih legendi, mnogo je zanimljivije tražiti vezu između izabranoga svetca zaštitnika i njegova grada. Na Jadranu su dva svetca označila dvije republike: na sjeveru Mletci – Republika svetoga Marka, na hrvatskom jugu Dubrovnik – Republika svetoga Vlaha. Marko Lav, a Vlaho Liječnik. Lav je svakako u toj povijesti bio lav. Venecija je htjela vladati. A Dubrovnik je htio živjeti. Živjeti u slobodi i svjedočiti o slobodi. Koje čudo što je oko drevnih Dubrovčana zapelo na svetcu mučeniku koji je bio liječnik i uopće nježna i skladna duša? Biskup koji je izbjegavao sukobe, koji se pred progonitelja povukao u dobru prirodu, koji je drugovao sa životinjama, da na kraju životom posvjedoči vjeru u Isusa, u slobodu, u ljudsku dobrotu” (don Živko Kustić).

Više je uglednih povjesničara u zadnje vrijeme odbacilo vijesti o dum Stojku i uspostavi Feste u desetom stoljeću, prihvaćajući mogućnost da je štovanje svetoga Vlaha u Dubrovniku nastalo pola stoljeća kasnije, u doba nadbiskupa Vitala (1022.-1057.) za čijeg vakta u Grad stižu palij, relikvije Petilovrijenaca, Isusova Pelenica i glava svetoga Vlaha, a na Lokrum dolaze benediktinci. No, pribavljanje relikvija trebala bi biti posljedica već ustaljenoga kulta, a ne uzrok njegova početka! Osim toga, neki povjesničari uzdignuće Biskupije u Nadbiskupiju (koje se zbilo oko 997.) danas promatraju kao da je tek tada Dubrovnik pokršćanjen ili u najmanju ruku zanemaruju da je i prethodnih stoljeća u Gradu stolovao biskup. Uostalom, zbog burnih vremena (izmjena Samuilova i bizantskog vrhovništva, uspostava crkvene pokrajine sa sjedištem u Dubrovniku) i nesretnih zbivanja (rat, pljačke, požari, nestanak arhivskoga gradiva), danas nemamo ni uredbu pape Grgura V. (996.-999.) o utemeljenju Dubrovačke metropolije ni povelju o imenovanju prvoga nadbiskupa. Zašto se onda čuditi što nikakvih isprava nemamo ni za sedamdesete godine X. stoljeća kad je, prema ljetopiscima, pleban Sv. Stjepana bio dum Stojko?

Budući da o navedenom događaju nema ni riječi u mletačkim izvorima, „neki zato sude da to nije nego dubrovačka pobožna izmišljotina i stoga bi ga htjeli metnuti među bajke. Istina je da nemamo očitih dokaza kojim da potvrdimo opisani događaj, istina je da stroga kritika ne prima što nije poduprto jasnim dokazima, ali ne cijenimo da treba zabaciti sve što se ne može očito dokazati. Navedeni događaj naslanja se na tolike potpore koliko ih se obično može imati kad je riječ o povijesti onijeh davnijeh vremena. Nema nikakve isprave ni nikakve okolnosti što bi se protivile, a imamo naše brojne kronike i stanovitu predaju koja se sveđ živo uzdržala pa se i dan današnji uzdrži u našemu puku. Konačno, susljedna zbivanja kojim se tijekom stoljeća očitovala obrana sv. Vlaha prema Dubrovniku potvrđuju istinitost njegove prve obrane” (Stijepo Skurla, Sveti Vlaho biskup i mučenik od Sevasta, U Dubrovniku 1871., str. 66).

Ukazanje sv. Vlaha ili dum Stojkovo viđenje s teološkoga stajališta je privatna objava koja na vjeru i u savjesti ne obvezuje nijednoga vjernika, nema službenu značajku, tj. ako je ne prihvaćamo i nje se ne držimo, a držimo se svega Evanđelja, ostajemo potpuni vjernici, pravi katolici. Razliku između službene javne objave (sadržane u Svetome Pismu) i odobrenih privatnih objava opisao je papa Benedikt XIV. (1740.-1758.): „To odobrenje nije ništa drugo nego da se [privatne objave] razglase radi odgoja i koristi vjernika, nakon zrela ispitivanja. To jest, takvim objavama koje su tako odobrene, iako se ne duguje pristanak katoličke vjere, niti im se on može dati, ipak se duguje pristanak ljudske vjere prema pravilima razboritosti, po kojima su takve objave vjerojatne ili pobožno vjerodostojne.”

Pokušavajući smjestiti mletački vojni pohod o kojem govore ljetopisci u poznate povijesne okvire, Johann Christian von Engel (Geschichte des Freystaates Ragusa, Wien, 1807., str. 58-60) smatra da su Dubrovčani izabrali sv. Vlaha za zaštitnika između 942. i 958., a dum Stijepo Skurla (Sveti Vlaho biskup i mučenik od Sevasta, U Dubrovniku 1871., str. 65) da se to dogodilo između 942. i 959. Božo Cvjetković (List Dubrovačke biskupije, br. 2/1916., str. 18), pak, budući da ranije isprave nisu očuvane, zaključuje da se to zbilo tek 3. veljače 1190. donošenjem zakonske odredbe da se na dan Feste sv. Vlaha, tri dana prije i tri dana nakon nje daje sloboda kretanja po Dubrovniku i imunitet nepovrjedivosti (jamči neuhićenje) svim građanima i strancima, dužnicima, bjeguncima, zločincima i neprijateljima. Teza nije uvjerljiva jer određivanje „dana otvorenih vrata Grada” ne znači da sama Festa nije ustanovljena ranije, nego samo da se od 1190. poticala dodatnom olakšicom da svi tuženici u građanskim postupcima i okrivljenici u kaznenim, koji su bili u bijegu pred dubrovačkim pravosuđem, mogu tih dana posjetiti Dubrovnik. Godine 1347. to je pravo ukinuto za okrivljenike (u kaznenim predmetima), a 1453. prošireno je sa sedam na ukupno 15 dana (sam blagdan te sedam dana prije i poslije). Činjenica je da je Stefan Nemanja godine 1185. opljačkao Dubrovački arhiv i da arhivsko gradivo iz ranijeg razdoblja nije očuvano, ali ona sama po sebi ne znači da treba zabaciti navode drevnih ljetopisaca.

Protiv 1190. kao godine prve Feste govore pisma četvorice papa dubrovačkim nadbiskupima iz 1158., 1167., 1187. i 1188. Naime, Hadrijan IV. u pismu od 4. srpnja 1158. dubrovačkome nadbiskupu Tribunu II. podijelio je naramenik (palij), „znak punine svećenstva, poniznosti i pravednosti” da ga može nositi na svečanim misnim slavljima „kao što se razaznaje da je bilo dopušteno tvojim prethodnicima, kao i na svečanosti svetoga Vlaha”. Zato tim pismom Papa apostolskom vlašću potvrđuje da Tribun II. i njegovi nasljednici mogu nositi naramenik „samo na te dane dodavši im blagdan svetoga Vlaha”. To znači da je za vrijeme prethodnih deset nadbiskupa, a najkasnije u prvoj polovini XII. stoljeća Festa postala tako važan događaj u životu Grada da je novi nadbiskup, moleći od Pape palij, posebno molio povlasticu da ga nosi i na Svetoga Vlaha, te da je Sveta Stolica konačno popustila i dopustila da se palij nosi i na takvoj mjesnoj svečanosti gradskoga zaštitnika, iako je pravilo bilo da se nosi samo na svetkovine opće Crkve, a ne i na ovakve partikularne. Istu povlasticu dubrovačkome nadbiskupu potvrđuju: 29. prosinca 1167. papa Aleksandar III., 28. ožujka 1187. papa Urban III. i 21. lipnja 1188. papa Klement III. (o paliju više u Našoj Gospi, br. 44, str. 18-24). Stoga Cvjetkovićevu tezu treba zabaciti, a u nedostatku drugih izvora, valja se osloniti na jednodušnu predaju.

Već nekoliko desetljeća Papinski godišnjak ne donosi redne brojeve u Popisu papā jer nam današnji znanstveni standardi i dostupni arhivski i arheološki izvori ne dopuštaju sa sigurnošću tvrditi da je Benedikt XVI. baš 265. po redu rimski biskup. Po uzoru na to, nije nužno da feste brojimo.

Brojanje festa sv. Vlaha pojavilo se u hrvatskim medijima tek zadnjih desetljeća. Ako ćemo se oslanjati na dubrovačke ljetopisce i uzeti 971. kao godinu kad se sveti Vlaho ukazao dum Stojku u Pustijerni, onda je prva Festa bila 3. veljače 972., a 2012. bit će tisuću četrdeset i prva Festa našega Obranitelja.