Sveti Vlaho i Dubrovnik: kronologija

316.
Sveti Vlaho (Blasius, Vlasios, Blaž), biskup grada Sebaste (danas Sivas) u tadašnjoj rimskoj provinciji Maloj Armeniji, za vrijeme cara Licinija podnio mučeništvo zbog svoje kršćanske vjere. Čašćenje mu se u idućim stoljećima raširilo i na Istoku i na Zapadu.

971.
Prema pisanju starih dubrovačkih ljetopisaca sveti Vlaho izabran je za sveca zaštitnika Dubrovnika nakon što se ukazao svećeniku crkve Sv. Stjepana rekavši mu da s nebeskom vojskom brani grad od Mlečana. Spasivši se od mletačke opasnosti, Dubrovčani odabiru svetoga Vlaha za nebeskoga zaštitnika umjesto dotadašnjih zaštitnika sv. Srđa (Sergija) i Baka. Brdo Srđ iznad Grada nosi ime po drevnoj kapelici sv. Srđa koja se na vrhu nalazila do 1806. godine.

1026.
Za vrijeme nadbiskupa Vitala (dubr. nadbiskup 1022.-1057.) u Dubrovnik su 1026. godine donesene moći glave svetoga Vlaha o čemu je svjedočanstvo ostavio ljetopisac Milecije.

1158.
U povelji pape Hadrijana IV. od 4. srpnja 1158. kojom dodjeljuje palij (naramenik) dubrovačkomu nadbiskupu Tribunu određuje se kako ga nadbiskup kao znak svoje časti i povezanosti s Papom ima nositi na glavne crkvene blagdane dodajući im i blagdan Sv. Vlaha. Taj je navod prvo dokumentirano spominjanje Svečeve feste u Dubrovniku.

1190.
Na Parčev blagdan, 3. veljače 1190. godine, usvojen je propis prema kojemu sudski imunitet (salvus conductus) zbog dugova i drugih sporova, ali ne i zločina, uživaju oni koji dođu u Dubrovnik tri dana prije i tri dana nakon blagdana Sv. Vlaha (franchisia Sancti Blasii). Uz promicanje milosrđa i pobožnosti, ovaj je propis imao praktičnu svrhu omogućavajući sklapanje nagodbi i sporazumno rješavanje sporova među građanima. Stoga je 1453. trajanje te slobode čak produljeno sa sedam na petnaest dana uoči Feste.

1255.
U oporuci vlastelina Miha Ranjine (Ragnina) od 12. prosinca 1255. prvi se put spominje crkva Sv. Vlaha na Gorici. Hodočašće u ovu zavjetnu crkvu pomoraca i putnika u osmini svetkovine Sv. Vlaha označava završetak zimske feste Sv. Vlaha.

1272.
29. svibnja 1272. donešen je dubrovački gradski Statut koji, između ostaloga, spominje i blagdan Sv. Vlaha. Opisuje se i obred ustoličenja novoizabranoga kneza koji je do sredine XIV. stoljeća tom prilikom primao i stijeg Svetoga Vlaha (vexillum Sancti Blasii) pod kojim je davao kneževsku prisegu.

1346.
5. srpnja 1346. dubrovački trgovac Tomo de Vitianis nabavio je i u Dubrovnik donio moći lijeve ruke svetoga Vlaha. Od iduće se godine, vjerojatno na poticaj nadbiskupa Ilije Sarake (Saraca), taj datum započeo obilježavati kao blagdan Ruke sv. Vlaha (Translatio Sancti Blasii) koji postoji i danas.

1348.
26. veljače 1348. Veliko vijeće jednoglasno je donijelo odluku o gradnji crkve Sv. Vlaha na Placi. U odluci se detaljno navode položaj i izgled buduće crkve koja se gradila do prve polovice XV. stoljeća. Bila je to romaničko-gotička trobrodna troapsidalna crkva okrenuta prema istoku, uz koju je sa sjeverne strane bila prigrađena gradska loža (Luža), a s južne sakristija.

1459.
Toma Paleolog, posljednji morejski despot i brat posljednjega bizantskoga cara Konstantina XI. Paleologa iz zahvalnosti za učinjene usluge darovao je 1452. godine Dubrovčaninu Đuru Radovanoviću moći desne ruke svetoga Vlaha. Radovanović je 1459. godine moći poklonio Republici, kada su prenešene u riznicu (Moćnik) katedrale gdje se nalaze i ostale Svečeve moći.

1552.
27. veljače 1552. Senat Dubrovačke Republike donio je odluku o rangu državnih blagdana kojom je oba blagdana Sv. Vlaha (u veljači i u srpnju) uvrstio među najvažnije, naloživši da u njemu sudjeluju knez i Malo vijeće.

1667.
6. travnja 1667. Dubrovnik je pogodio katastrofalan potres koji je razorio grad i u kojemu je poginuo veliki broj ljudi. Crkva Sv. Vlaha bila je oštećena, no ubrzo je popravljena kako bi privremeno (1670.-1706.) obavljala funkciju katedrale s obzirom da je stara romanička katedrala u potresu bila sasvim uništena. Svete moći iskopane su iz ruševina katedrale i bile su 31. srpnja 1667. svečano prenešene u kapitul dominikanskoga samostana gdje su ostale na čuvanju iduće 54 godine.

1674.
U metežu nakon katastrofalnoga potresa iz 1667. godine bio je ukraden moćnik lijeve ruke sv. Vlaha. Nakon dulje potrage pronađen je u Genovi odakle je 5. srpnja 1674., upravo na blagdan Ruke sv. Vlaha, vraćen u Dubrovnik.

1706.
U noći između 24. i 25. svibnja 1706. u požaru izazvanom nepažnjom izgorjela je stara crkva Sv. Vlaha. Stara crkva bila je gotovo sasvim uništena, a od predmeta je od vatre sačuvan jedino srebrni pozlaćeni kip Sv. Vlaha s prikazom grada iz XV. stoljeća. U spomen na taj događaj, a iz zahvalnosti Svetomu Vlahu što se požar nije proširio na ostatak grada, 1707. ustanovljen je spomendan Obrane sv. Vlaha (Patrocinium Sancti Blasii) koji se do pada Republike svačano obilježavao 25. svibnja svake godine, a obilježavao se u crkvi sv. Vlaha sve do sredine XX. stoljeća.

1715.

5. srpnja 1715., na blagdan Ruke Sv. Vlaha, posvećena je nova zborna crkva Sv. Vlaha. U baroknom je stilu u tlocrtu grčkoga križa sa središnjom kupolom projektirao mletački kipar i arhitekt Marino Gropelli (1662.-1728.), moguće prema uzoru na crkvu Sv. Geminijana u Mlecima.

1716.
5. kolovoza 1716. na molbu Dubrovačke Republike papa Klement XI. odobrio je posebnu svečanu misu i časoslov (oficij) na čast Sv. Vlaha za Dubrovačku nadbiskupiju.

1721.
Na blagdan sv. Vlaha 3. veljače 1721. svečanom su pokorničkom procesijom iz kapitula dominikanskoga samostana u novi Moćnik barokne katedrale (dovršene 1713. godine) prenešene svetačke relikvije. Moćnik je remek-djelo barokne umjetnosti, urešen djelima talijanskih i domaćih majstora: oltarom-relikvijarom Marina Groppelija, mramornom ogradom Carla Dei Frangija i slikama Petra Matteija-Matejevića.

1806.

Dan nakon blagdana Ruke Sv. Vlaha, a uoči svetkovine sv. Petra, Lovrijenca i Andrije (Petilovrijenci), 6. srpnja 1806., završena je opsada Dubrovnika koju su u sukobu s francuskom vojskom vodile rusko-crnogorske trupe; završetak opsade pripisan je zavjetu Dubrovčana svetomu Vlahu. U toj je opsadi prilikom bombardiranja grada bio lakše oštećen i svečev kip na pročelju crkve Sv. Vlaha.

1807.
Održana je posljednja festa Sv. Vlaha pod Dubrovačkom Republikom koja je faktički prestala postojati iduće 1808. godine. Nakon pripajanja Dubrovnika Austrijskom Carstvu (1815.) festa je idućih dvadeset godina ograničena samo na crkvenu svečanost bez procesije.

1836.
Na poticaj biskupa Antuna Giuricea (dubr. biskup 1830.-1842.) i književnika Antuna Kaznačića obnovljena je svečana proslava Feste sv. Vlaha s procesijom.

1857.
19. prosinca 1857. posvećena je nova crkva Sv. Vlaha na Gorici koja je izgrađena na mjestu stare, zubom vremena oštećene crkve. Uz dotrajalost ranije crkve poseban povod gradnji nove crkve bio je prestanak epidemije kolere iz 1855. godine koja je pripisana zagovoru Sv. Vlaha. Te godine (1855.) bila je nekoliko mjeseci u crkvi sv. Vlaha izložena slika Gospe od Porata. Kolera je harala Dubrovnikom i okolicom 1836., 1849., 1855. i 1867. i svaki put su se Dubrovčani bili zavjetovali sv. Vlahu.

1863.
Na bočni oltar sv. Lucije u crkvi sv. Vlaha 8. veljače 1863. postavljene su relikvije sv. Silvana mučenika, petnaestak godina ranije donešene iz rimskih katakombi.

1866.
Od svečanosti 1866. do danas poznat je popis propovjednika trodnevnice svetoga Vlaha koja se u Parčevoj crkvi održava 30. i 31. siječnja i 1. veljače. Od 1869. u pravilu svake četvrte godine propovjednik je fratar bijeli (dominikanac), od 1871. fratar crni (franjevac), a od 1924. jezuit (isusovac). Naravno, osim navedenih, u nekim godinama izmjenjuju se i dijecezanski svećenici i drugi redovnici.

1871.
Povjesničar dum Stijepo kan. Skurla (1832.-1877.) godine 1871. objavio je knjigu Sveti Vlaho, biskup i mučenik od Sevasta: dubrovački obranitelj u kojoj daje dotad najcjelovitiji prikaz svečeva životopisa i štovanja u Dubrovniku.

1873.
Počinju se imenovati po dva festanjula čija je zadaća organiziranje svečanosti Sv. Vlaha (ima indicija da je tih organizatora feste bilo i ranije). Festanjuli (svetkovnici) nisu imenovani samo u tri navrata: 1917.–1918., 1942.–1944. i 1949.–1969. Nakon zadnje stanke jedan je festanjuo izabran iz reda obrtnika, a drugi iz reda pomoraca, a prije su bili uglavnom odvjetnici i liječnici. Živući festanjuli okupljeni su u Bratovštinu festanjula svetoga Vlaha pri njegovoj zbornoj crkvi, osnovanu 2001. godine.

1916.
Godine 1916. obilježavalo se 1600. obljetnica mučeničke smrti sv. Vlaha, no zbog ratnih događaja Prvoga svjetskoga rata proslava se ograničila samo na liturgijsku svečanost bez procesije i vanjskoga slavlja. Ipak, tom je prigodom objavljen poseban broj Lista Dubrovačke biskupije s brojnim vrijednim znanstvenim i publicističkim prilozima.

1924.
Nakon jednogodišnje temeljite obnove za vrijeme je koje crkva bila zatvorena, biskup Josip Marčelić (dubr. biskup 1894.-1928.) je 30. studenoga 1924. svečano blagoslovio uređenu Zbornu crkvu sv. Vlaha.

1926.
Godine 1926. svečano je obilježavana 900. obljetnica dolaska moćiju glave Sv. Vlaha u Dubrovnik. Tim je povodom Dubrovnik posjetio i u svečevoj festi 3. veljače 1926. sudjelovao papinski nuncij Ermenegildo Pellegrinetti.

1941.
Festu sv. Vlaha uoči Drugoga svjetskoga rata predvodio je zagrebački nadbiskup i metropolit, danas blaženik, Alojzije Stepinac, sa svojim mladim tajnikom i kasnijim kardinalom Franjom Šeperom (on je vodio jubilarnu Festu 1972.) i s banom Banovine Hrvatske Ivanom Šubašićem i delegacijom grada Zagreba.

1944.
U jeku Drugoga svjetskoga rata, na Blagovijest, 25. ožujka 1944. godine Dubrovčani su se zavjetovali svetomu Vlahu i Gospi od Porata kako bi grad bio pošteđen bombardiranja.

1965.
Na proslavi osmine blagdana Sv. Vlaha, 14. veljače 1965., kip Sv. Vlaha svečano je vraćen u svečevu crkvu na Gorici koja je tada bila blagoslovljena i popravljena nakon oštećenja u bombardiranjima 1941. i 1944. godine.

1972.
U Dubrovniku je 6. veljače 1972. uz sudjelovanje mnogobrojnoga puka i svećenstva te 16 biskupa iz cijele tadašnje države iznimno svečano proslavljena tisućita obljetnica izbora Sv. Vlaha za dubrovačkoga zaštitnika. Tom je prilikom svečana misa po prvi put održana na otvorenom, na trgu sa sjeverne strane katedrale prema Kneževu dvoru. Na proslavi su papu Pavla VI. predstavljali kardinali Franjo Šeper i John Joseph Wright. Iste godine dana 2. srpnja obavljen je svečani blagoslov novih vitraja na crkvi koje je izradio slikar Ivo Dulčić.

1990.
Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj javno slavlje feste Sv. Vlaha ponovno je vraćeno na sam svečev dan 3. veljače jer je od 1949. godine bilo premješteno na prvu nedjelju nakon dana Sv. Vlaha.

1992.
Grad je bio pod opsadom srpsko-crnogorskih trupa, pa nije bilo procesije, ali je Festa u Katedrali okupila čak 13 biskupa. Propovijedao je đakovački biskup Ćiril Kos kao biskup Vukovara, grada prijatelja Dubrovnika, a predvoditelj euharistijskog slavlja bio je zagrebački nadbiskup i metropolita, kardinal Franjo Kuharić.

1994.
Festu je predvodio prvi papinski nuncij u Hrvatskoj, nadbiskup Giulio Einaudi.

2009.
Godišnja svečanost sv. Vlaha u Dubrovniku uvrštena je 30. rujna 2009. na popis duhovne (nematerijalne) baštine čovječanstva specijalizirane agencije Ujedinjenih naroda za naobrazbu, znanost i kulturu – UNESCO.

2011.
Na Goricu sv. Vlaha 7. veljače 2011. tadašnji apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije zadarski nadbiskup Želimir Puljić blagoslovio je obnovljenu zavjetnu crkvu sv. Vlaha na Gorici čiji je temeljiti popravak financiralo Društvo prijatelja dubrovačke starine. Tom se prigodom msgr. Puljić oprostio od biskupije kojoj je prethodnih dvadeset godina bio biskup. Te je godine na Festi zabilježen dotad najveći broj barjaka – 148.

2012.
U Kneževu dvoru postavljena je izložba Sv. Vlaho u povijesti i sadašnjosti u organizaciji Dubrovačkih muzeja koja je po prvi put prikazala cjelovit pregled štovanja sv. Vlaha i njegovo značenje u dubrovačkoj povijesti, tradiciji i umjetnosti.

2016.
Nakon restauratorskih radova za vrijeme kojih je crkva bila zatvorena više od godinu dana (od studenoga 2014.) biskup Mate Uzinić svečano je blagoslovio zbornu crkvu sv. Vlaha dana 30. siječnja 2016. godine. Iste se godine brojnim programima obilježavala i 1700. obljetnica mučeničke smrti sv. Vlaha te 600. obljetnica dubrovačke odluke o zabrani trgovanja robljem.

Sastavljeno prema literaturi:

Katarina HORVAT – LEVAJ (ur.), Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku, Dubrovačka biskupija – Zborna crkva sv. Vlaha – Institut za povijest umjetnosti – ArTresor naklada, Dubrovnik-Zagreb, 2017.

Maja NODARI – Zehra LAZNIBAT (ur.), Crkva svetoga Vlaha na Gorici, Župa sv. Mihajla, Dubrovnik, 2011.

Dubravko KOVAČEVIĆ, Sveti Vlaho i njegovi festanjuli, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Dubrovnik, 2017.

Nella LONZA, Kazalište vlasti: ceremonijal i državni blagdani Dubrovačke Republike u 17. i 18. stoljeću, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Zagreb-Dubrovnik, 2009.

Vinicije LUPIS – Božidar GJUKIĆ, Emajlni moćnici na moćnicima sv. Vlaha, Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku, Dubrovnik, 2001.

Stijepo kan. SKURLA, Sveti Vlaho, biskup i mučenik od Sevasta – dubrovački obranitelj, Tiskara Dragutina Pretnera, Dubrovnik, 1871.

Armand TCHOUHADJIAN, Sveti Vlaho, biskup iz Sebaste, Ogranak Matice hrvatske – Europski dom, Dubrovnik, 2010.

Pavica VILAĆ (ur.), Sveti Vlaho u prošlosti i sadašnjosti, Dubrovački muzeji, Dubrovnik, 2014. (katalog izložbe)

I . V.

Fotografije:

Glavna fotografija: Misa za jubilarnu festu sv. Vlaha 1972. godine (fotograf: Joca Boar)

Fotografije u tekstu:

1. Odredbe o dužnostima kneza za Festu; stranica iz dubrovačkoga Statuta iz 1272., rukopis iz 1349. godine (Državni arhiv u Dubrovniku, fotografirao: Paolo Mofardin)
2. Procesija za festu sv. Vlaha, oko 1930. godine (fotografirao: dr. Ernest Katić)