O svečanome „Lausu“ prigodom otvaranja Feste sv. Vlaha

Dan prije blagdana sv. Vlaha, na Kandeloru (Svijećnicu, odnosno blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu) u Dubrovniku oduvijek započinju svečanosti u čast Parca. U rano popodne toga dana kada se pred baroknom Zbornom crkvom sv. Vlaha okupe gradski barjaci i mnoštvo puka, započinje ceremonija „otvora Feste“. Na podiju pred glavnim crkvenim vratima upravitelj crkve sa svećenstvom i festanjulima, a tu je naravno i domaći biskup sa svojim gostima, vodit će ovaj svečani događaj koji ima svoje određene djelove. No, uz puštanje bijelih golubica koje predstavljaju simbol hramskoga dara koji su Marija i Josip (nakon što se prema židovskome običaju navršilo četrdesetodnevno vrijeme Marijina čišćenja) donijeli u Hram kada su djetešce Isusa poveli kako bi ga prikazali (Lk 2, 22-40), pa čitanje pozdravnih telegrama Dubrovčana iz domovine i svijeta te podizanja bijeloga barjaka na Orlandov stup dok se uz fanfare intonira himna sv. Vlaha – iznimno je važan element i izgovaranje teksta „Lausa“ koji završava poklikom „Živio sveti Vlaho.“

Taj „Laus“ – čiji naziv na latinskome jeziku zapravo znači „pohvala“  – svojevrsna je kratka čestitka-molitva u kojoj se zazivaju nebeski sveci da Dubrovniku i Dubrovčanima i dalje pomognu i donesu im „život, pobjedu, mir i obilje.“ Usprkos hvalevrijednim proučavanjima Feste sv. Vlaha zasad još uvijek nisu poznate sve pojedinosti u vezi ovoga običaja i njegova teksta. Raniji zapisi o Festi, poput onoga iz pera Filipa de Diversisa (1430-ih godina), fr. Serafina Razzija (1588.) ili o. Stefana Desiderija (1692.) ne opisuju posebno čitanje „Lausa“  – što ne znači da ga tada nije bilo, nego jednostavno možda nije ostao zabilježen. No, spominju ga (i opisuju) drugi arhivski i književni izvori, poput Frana Marije Appendinija u knjizi o kulturi i povijesti Dubrovnika (1802.-1803.), dum Stijepa Skurle u knjizi o štovanju sv. Vlaha u Dubrovniku (1871.) ili Antuna Vučetića također u knjizi o štovanju Parca u Dubrovniku (1924.). U novije je vrijeme povjesničarka Nella Lonza u svojoj opsežnoj studiji i ceremonijalu i državnim blagdanima Dubrovačke Republike (2009.) posvetila  Festi veliku pažnju, pa tako opisuje i običaj izgovaranja „Lausa“ smještajući ga u kontekst obrednoga iskazivanja počasti i zahvala Parcu koju su u različitim fazama odvijanja svečanosti obavljale različite profesije, a u konkretnome slučaju bili su to pomorci.

Ne ulazeći ovdje u sam trenutak tog čina, jer pojedini autori navode kako se on odvijao na Kandeloru popodne iako ih većina smatra da se on odvijao popodne baš na sam blagdan sv. Vlaha, važno je znati da je „Laus“ bio dio šireg scenarija Feste u kojemu su pomorci tada imali važnu ulogu te da ga je stoga s Orlanda izgovarao veliki admiral dubrovačke mornarice (upravitelj državnoga arsenala) izvijajući pritom crveni Svečev barjak. Taj se događaj, prema opisu povjesničara Antuna Vučetića (koji je, usput budi rečeno, i jedan od prvih zabilježenih festanjula) odvijao ovako: „U toliko uz pucanje topova i lupanje bubanja poglavar cijele mornarice, izabrat prije od vlade [i] koji nosi naslov velikog admirala, dolazi sa [zgrade] glavne straže, prate ga svi pomorski kapetani i zvaničnici. Veliki admiral obučen je u sjajnom, dragocjenom odijelu; ima crveni frak ili velatu, bijele kratke hlače, crvene čarape, crne crevlje sa zlatnim zaponcem; frak mu je sa zlatnim pucetima, prsi su mu jako otvorene, a kroz otvor vidi se prefina bijela košulja sa obilnim uresom čipaka; na glavi mu je vlasulja i klobuk crni na tri krila sa zlatnim gajtanom. Veliki admiral sa pratnjom dolazi pred Orlandov stup, diže u vis crvenu bojnu zastavu sv. Vlaha i na glas izriče ovu molitvu iliti čestitku (latinskom riječi u dubr. knjigama laus). […] Ostali kapetani odgovaraju u skupu.“ Povjesničar Božo Cvjetković u svome tekstu o povijesti Feste (1916.) kaže kako čitav prizor „davaše scenu velike radosti i veselja, što bi topilo milinom dubrovačko srce te je u gnijezdu slatkomu slobode premile.“

Kao što je spomenuto, nije poznato kada je taj običaj bio ustanovljen, no prema njegovu tekstu jasno je da je krajem 17. stoljeća fiksiran u obliku u kojemu će se održati do kraja Republike i u kojemu je poznat i do danas. Po svemu sudeći običaj čitanja „Lausa“ nestao je s ukinućem Dubrovačke Republike (1808./1815.) kada je i sama Festa bila svedena samo na crkvene svečanosti sve do 1836. godine, a kasnije ga se vjerojatno nije obnavljalo sve do prve polovice 20. stoljeća. Naime, 1927. godine zabilježeno je kako je prilikom dopunjavanja protokola Feste, zapravo vraćanja nekih ranijih djelova, ponovno izgovoren i tekst „Lausa“ koji su tada izgovorili festanjuli, kako je ostalo i idućih godina. Takav je potez imao logike budući da je od festanjula prema običaju obično jedan bio pomorac te je kao takav mogao preuzeti simboličku ulogu admirala Republike. Od jubilarne Feste 1972. godine uobičajilo se da „Laus“ izgovara biskup, iako je i kasnije bilo nekoliko slučajeva da ga je pročitao netko od festanjula.

Iz svega proizlazi kako čitanje teksta „Lausa“ nije izvorno bio dio liturgijskih obreda već ga treba promatrati u širem kontekstu Feste koji je uključivao sve staleže i kategorije tadašnjega društva. Popunjavanjem ceremonijala Feste u 20. stoljeću ponovno je postao važan element Feste i to upravo njezina početka na Kandeloru te je smješten u novi, striktnije crkveni kontekst što je posebno osnaženo nakon 1972. godine. Tekst te čestitke-molitve u svemu odgovara višestoljetnome dubrovačkom vjerskom, društvenom i političkom kontekstu: uz zaziv Presvetoga Trojstva, Gospe, svetoga Vlaha, apostolskih prvaka Petra i Pavla i dvojice svetih Ivana, zazivaju se dvojica svetaca koje je Republika posebno štovala u barokno vrijeme (sv. Frano Ksaverski i sv. Filip Benizzi) te sveci zaštitnici dalmatinskih gradova (sv. Šimun zadarski, sv. Ivan trogirski, sv. Duje splitski, sv. Tripun kotorski), zatim sveci štovani u talijanskim gradovima s kojima je Dubrovačka Republika imala prijateljske odnose (sv. Januarije iz Napulja, sv. Bartolomej na Liparima, sv. Nikola iz Barija, sv. Arkanđeo Mihovil u svetištu na Monte Garganu, sv. Cirijak iz Ankone, sv. Juraj iz Genove i sv. Ambrozije milanski) te svetac posebno štovan u Španjolskoj – sv. Vinko. Naposljetku se želi da Dubrovnik i njegovu Republiku „Bog očuva i poživi mnogo godina na moru i na kopnu“ uz već spomenuti „život, mir, obilje i pobjedu.“ Upravo spominjanje sv. Frana Ksaverskoga i sv. Filipa Benizzija čije se štovanje u Dubrovniku proširilo u razdoblju neposredno nakon Velike trešnje datira i postojeću verziju teksta „Lausa“ u kraj 17. stoljeća.

Bar zasad poznata najstarija varijanta teksta „Lausa“ zabilježena je u rukopisnoj knjizi Zibaldone koja se čuva u arhivu franjevačkoga samostana Male braće i pisana je talijanskim jezikom, što ne čudi budući da je to bio jezik u javnoj i trgovačkoj uporabi. Tekst „Lausa“ je objavljen u knjizi dum Stijepa Skurle Sveti Vlaho biskup i mučenik od Sevasta dubrovački obranitelj 1871. godine u integralnoj talijanskoj verziji, a ta je verzija ponovno objavljena u tekstu Boža Cvjetkovića Sveti Vlaho i Dubrovnik u jubilarnome broju Listu Dubrovačke biskupije iz 1916. godine. Prvi poznati hrvatski prijevod napravio je Antun Vučetić i objavio je u spomenutoj knjizi Sveti Vlaho u Dubrovniku 1924. godine (ponovljeno izdanje 2020. godine). Prilikom jubilarne proslave sv. Vlaha 1972. godine napravljena je nova redaktura teksta koja je osuvremenjena, ali je tom prilikom uklonjeno spominjanje svetaca zaštitnika naših jadranskih te talijanskih gradova. Tim je kraćenjem, nažalost, uklonjen i opisani širi kontekst višestoljetne dubrovačke povijesne i duhovne zbilje na koju je tekst „Lausa“ jasno ukazivao.

Za ovu, također jubilarnu Festu, uz provjeru je arhivskoga izvora te na osnovi verzije kako ju je donio Antun Vučetić i uz zadržavanje pojedinih izraza iz posljednje redakcije teksta napravljen cjeloviti tekst „Lausa“ koji bi glasio ovako: „U ime Presvetoga Trojstva, Oca, Sina i Duha Svetoga. U ime slavne djevice Marije. U ime slavnoga Svetoga Vlaha, našega parca. U ime sv. Petra i Pavla rimskih, sv. Frana Ksaverija i sv. Filipa Benicija, naših odvjetnika; u ime sv. Ivana Krstitelja, sv. Ivana Evanđeliste, sv. Šimuna zadarskoga, sv. Tripuna kotorskoga, sv. Ivana trogirskoga, sv. Dujma spljetskoga, sv. Đenara napuljskoga, sv. Bartolomije liparskoga, sv. Nikole barskoga, sv. Arkanđela od Monte Gargana, sv. Cirijaka jakinskoga, sv. Đurđa đenovskoga, sv. Ambrozija milanskoga, u ime sv. Vicencija španjolskoga, u ime svijeh svetaca i svetica na nebesima. Život, pobjeda, mir i obilje ovomu našemu drevnom Gradu i zemlji dubrovačkoj, da ih Bog sačuva i uzdrži na mnoga ljeta po moru i na kopnu.  Živio Sveti Vlaho !“

I.V.