Pobožnost Dubrovčana prema svetomu Vlahu [festa 1692. godine]

Stephano Desideri SJ
iz knjige Komentari (poglavlje deseto)

Neće biti izvan teme ako u nekoliko riječi obuhvatimo pobožnost Dubrovčana prema svetomu Vlahu (on je, naime, zaštitnik grada). Doista, iako sam bio u Rimu, Narnima, Interamni, ipak se ne sjećam da se igdje tako svečano slavi blagdan gradskoga zaštitnika. Dakle, drugog dana veljače kad je predvečerje Svetoga Vlaha [Kandelora], u Dubrovniku započinje svečanost. Većina, prezirući očinske običaje, oblači haljine po stranoj modi; drugi se, na konju ili nosiljci (zaprega se, naime, zbog kamena ne koristi), maskirani motaju uokolo [jer Parčev blagdan pada u vrijeme poklada].

Svi su ipak naoružani vatrenim cijevima i omanjim puškama. Dječaci također, čak i četverogodišnjaci, nose vatrene cjevčice i pucaju iz njih. Zakonom se također osiguralo da se nitko od patricija ili pučana, tko je prošao četrnaestu godinu, ne suzdržava od pucanja puškom. I tako, kamo god bi se okrenula kolona, pokazuju se oružje i cijevi; k tomu gotovo neprekidna buka truba, nema odmora od bubnjeva i u svakome pojedinom trenutku strahoviti udari pucnjave. Dok se to odvija po ulicama, Bogu se moli po crkvama, a oci franjevačkog i dominikanskog reda naizmjence pjevaju himan u glavnoj crkvi sv. Vlaha [koja je tada vršila i funkciju katedrale jer se nova katedrala još gradila] dok uz glasove pjevača odjekuje melodija glazbala. Pobožnost naroda uvećava svečanost blagdana. Naime, koliko je god osnovano bratovština, sve prilaze crkvi redajući se u povorku, a u štovanju i knez Republike i gradski pastir zavjetuju sv. Vlahu svijeću koju nose u rukama pred sobom. No daleko se veličanstvenije molitve održavaju sutradan [na sam blagdan sv. Vlaha].

Knez izlazi pred Dvor pa okružen četom trubača i dugom povorkom vlastele u togama kreće prema dominikanskoj crkvi, odakle je običaj da krenu molitelji [tada se tako običavalo jer su svetačke relikvije bile privremeno pohranjene u dominikanskome samostanu dok se gradila katedrala]. Inače, povorka duhovnika slaže se ovako: na čelu korača nadbiskup [tada je to bio Giovanni Vincenzo Lucchesini iz reda servita], ispred sebe u ruci noseći jednu od relikvija. On se natkriva nebnicom urešenom zlatom i srebrom. Put ide sredinom kroz gomilu ljudi s obiju strana, koji, svatko za sebe, ljube svete moći. Na čelu idu svećenici i kade čitavim putom kojim molitelji trebaju proći. Slijedi knez Republike, a oko njega knežaci i tjelohranitelji. Za njima idu opati benediktinaca. Zatim dolaze oci dominikanskog i franjevačkog reda. Svjetovni svećenici zatvaraju povorku. Nakon svećenika slijede pojedinci, prvo iz redova plemića, a potom i pučana. Neki od njih nose voštanu svijeću, drugi relikvije svetaca koje je pobožnost puka okovala u zlato ili srebro i ukrasila draguljima. U međuvremenu ozračje naizmjenično odzvanja glasovima pjevača, dok im se suprotstavlja buka oružja. Tako prolazi prvi dio dana.

Ono pak što preostane od danjega svjetla odlazi na vojnu smotru. Naime, nakon ručka se svi, koliko god plemića i pučana ima da su ušli u dvanaestu, a još nisu napunili tridesetu godinu, sastaju na trgu. Tek što ugledaju da je knez Republike zasjeo usred gradskih prvaka po trijemom Dvora, bez oklijevanja kreću naprijed po redu i, pristigavši pred oči najvišim dužnosnicima, pozdravljaju ga pucanjem iz pušaka, i to zaista zato da im Senat ne nametne kaznu; zakoni zabranjuju plemićima da se ogluše. Dok se to odvija, vođe postrojba pregledavaju vojsku pruživši vojnicima ždrijeb i kreću prema vratima kako bi četu pripremili na hinjenu bitku. Postoji mjesto u predgrađu, takozvanim Pilama, široko koliko i prostrano [Brsalje]. Ondje se sastaju oni koji će se boriti kako bi se podvrgli svojim zapovjednicima. Odatle se na dani znak vraćaju u grad. Bitka se zapodijeva pred knezom, koji je na gornjoj klupici pred Dvorom kao svjedok, a jednako tako i promatrač vještine svakog pojedinca. On se raduje jednostavnoj pučkoj borbi baš kao netom prije počastima patricija. Obje se strane žestoko bore. Vođe i zapovjednici postrojbi hvale one koji progone bjegunce, kore one koji neoprezno okreću leđa neprijatelju, sve dok pobjednici, kad pobjeda prevagne na jednu ili drugu stranu, ne krenu po ulicama grada progoniti raspršene i bezglave poražene. Jedan od vođa, veseo zbog pobjede postignute bez žrtava (puške se, naime, pune samo barutom), vraća se kući uz likujući pljesak vojske. Otprilike se na taj način sa svečanošću dan privodi kraju, a s danom i boj.

Inače smo se mi držali podalje od trga, dijelom jer nas je u to uvjerio strah (naime, svaki se čas neprekidno rasprskavaju pucnjevi iz pušaka), a dijelom zbog vjerskih obilježja. Popeli smo se na greben obližnjega brda gdje smo barem bili sigurni od pogibelji, a ipak smo, kao sudionici užitka, promatrali bitku. Mjesto nam je baš odlično odgovaralo. Naime, brdo se uzdiže na gotovo osam stadija visine. Ne može se po njemu ravno penjati, doista, sa svih su strana skliske stijene, a po kamenim bespućima ne pruža se nikakva staza. Na vrh se izbija zaobilaznim puteljcima koji se blaže uspinju. A odatle se naširoko pruža pogled na zemlju i more, a najviše na grad, koji, kako rekosmo na početku, sav leži u podnožju brda i otvara se pred onima koji promatraju s kamenih strmina. Odatle smo, kako rekosmo, gledali tobožnju borbu.  Većinu je ipak izdao vid nakon što se borba rasplamsala, dim je, dakako, prekrio borce poput nekog oblaka. Ta nije ni čudo. Računam, naime, da toga dana nije bilo ništa manje nego milijun eksplozija: vlastela su svakom pojedinom vojniku dodijelila po dvije libre baruta.

Iz knjige:

Stjepan ĆOSIĆ – Mijo KORADE, Isusovci u Dubrovniku: Komentari Stephana Desiderija iz 1693., Leykam International, Zagreb, 2019., str. 80-82.

Talijanski isusovac Stephano Desideri (1671.-1749.) u Dubrovnik je došao kao dvadesetogodišnjak za nastavnika u isusovačkome kolegiju. U gradu je ostao malo više od dvije godine (od rujna 1691. do kraja 1693.) i za to je vrijeme napisao Komentare – dnevnik o svome boravku u kojemu uz osobne događaje bilježi i život u gradu i sve to isprepliće s opaskama iz dubrovačke povijesti. Nakon Dubrovnika vratio se u Italiju gdje je završio više studije i bio profesorom na rimskome Germanicumu i potom u Sieni. Rukopis njegova djela ostao je nepoznatim slučajem sačuvan, a čuva se u zbirci Arheološkoga muzeja u Splitu te dosad nije bio objavljen. Povjesničari Stjepan Ćosić i Mijo Korade napisali su uvodnu studiju i rukopis priredili za tisak. Knjiga je pod naslovom Isusovci u Dubrovniku: Komentari Stephana Desiderija iz 1693. iz tiska izašla krajem 2019. godine te je u siječnju 2020. godine predstavljena na jednoj od tribina „U susret sv. Vlahu“.

Ovdje donosimo izvadak iz desetog poglavlja Desiderijeve knjige u kojoj opisuje festu sv. Vlaha koju je doživio 1692. godine. Radi razumijevanja dodajmo kao je grad kojim je tada koračao Desideri bio uvelike drugačiji od onoga kakvoga ga vidimo danas; bilo je to veliko gradilište. Sadašnja katedrala tek se gradila, jednako kao i zgrada isusovačkoga kolegija uz koju još nije bilo crkve sv. Ignacija ni monumentalnoga stubišta, palača obitelji Sorkočević pred katedralom (današnja Biskupska palača) također je bila gradilište, na mjestu današnje zborne crkve sv. Vlaha stajala je stara srednjovjekovna Parčeva crkva koja je preživjela Veliku trešnju iz 1667. godine, a grad je još bio prepun vidljivih ožiljaka koje je ona ostavila. Stoga opis Feste treba staviti u taj prostorni kontekst: svečanosti se odvijaju u staroj crkvi sv. Vlaha jer je ona tada privremeno vršila funkcije katedrale, procesija kreće od dominikanskoga samostana jer su ondje bile pohranjene svetačke moći iskopane iz ruševina stare katedrale, a posebnu zanimljivost predstavlja opis vojne smotre koja je u doba Republike bila sastavni dio Feste. Taj nevjerojatni splet vojne igre, zaglušujuće buke, glazbe i veselja koji u popodnevnim satima blagdana sv. Vlaha prekrije grad dimom od pucnjeva Desideri je sa svojom subraćom promatrao sa sigurne udaljenosti popevši se na obronke Srđa.