Svjedok, utjeha, utočište i zdravlje

Svakomu Dubrovčaninu ime svetoga Vlaha opaja srce neizrecivom milinom. Ime ovoga Svetca sjeća ga Onoga kojeg je u krilu svoje matere kao nejako dijete naučio zazivati s poštovanjem i vjerom. To ime sjeća ga odrasla na veliku prošlost Dubrovnika, doista malena opsegom, ali velika u živoj Isukrstovoj vjeri i u svakom pothvatu prosvjete, napretka i blagostanja, u uvjerenju da je, kao i prošlost, na njemu osnovana i sadašnjost i budućnost Grada pod Srđem, kolijevke pjesme i lijepe knjige, uz to mnogih nabožnih, domoljubnih i humanitarnih ustanova.

Kao zjenica oka mila je Dubrovniku remek-crkva njegova nebeskoga Párca [dovršena 1715. na mjestu starije crkve] u kojoj se na glavnomu oltaru kao vječni spomenik podiže starodrevni čudesni kip svetoga Vlaha [iz 15. stoljeća], svjedok sretnih nam i kobnih dana, otajna moć koja je naše stare živo poticala na velika plemenita djela, kojima su se širom kulturnoga svijeta prodičili; utjeha koja mnogima otre suzu u oku; utočište nevoljnom, zdravlje bolesnom.

I sveti Vlaho naš gleda na nas, na one mase naroda što svečano prolaze ovih dana ispred njega. I drago mu je što ih vidi u miru Božjemu složne i utjehama vesele. I raduje se mogući [moćni] Obranitelj što još i danas Dubrovnik ne zaboravlja njega. I njegova blaga ruka na brojnim milovidnim likovima, na Svečevu hramu, na Gorici, na gradskim mirima [zidinama] i vratima, diže se u vis, Predobrome, Svetomu, Ocu doma našega, svjetujući, praštajući i moleći. Blagoslivlje Grad, naš i svoj, i u cijeloj Dubrovačkoj biskupiji stanovnike vjerne velikome Bogu, Majci od milosrđa i Božjim nebeskim svetcima.

dum Niko Gjivanović*

*dum Niko Gjivanović (1876.-1949.) bio je gradski župnik i kanonik te povjesničar i publicist
Tekst je izvorno objavljen u: Glasnik sv. Terezije Maloga Isusa, Dubrovnik, veljača 1932., str. 25–27.; a potom ponovno u: Naša Gospa – list katedralne župe Dubrovnik, Dubrovnik, br. 45., prosinac 2011., str. 27-28.